Važnost kontakta koža na kožu

Iako je dojenje prirodan proces, on nije instinktivan nego ga treba naučiti. Postoje brojni problemi koji mogu novu, ali i iskusniju majku već na početku omesti u uspješnom dojenju ili utjecati na rani prekid dojenja. Djelomično je to zbog nedostatka edukacije, ali i zbog krivih savjeta koje majke mogu dobiti. Za uspješno dojenje, osim znanja, ključna je i podrška, prije svaga partnera, ali i obitelji, prijateljica i zajednice. Nažalost, upravo ta podrška često izostaje.
Iako su razlozi niske stope dojenja kompleksni, postoje tri ključna razdoblja u kojima se donose odluke o dojenju: vrijeme trudnoće (važnost kvalitetnih tečajeva za trudnice te razgovori s liječnikom pri redovitim pregledima u trudnoći), porod i vrijeme provedeno u rodilištu (važnost dobre kliničke prakse - prvi podoj unutar sat vremena od poroda  i neodvajanje  majke i djeteta, uspostava pravovremene laktacije te savladavanje tehnike dojenja uz pomoć primalja) i vrijeme po dolasku kući (podrška i pomoć pri dojenju).
Prve grupe za potporu dojenja počele su se osnivati u razdoblju od 1993.-1995. godine, na inicijativu i potporu UNICEF-ovog ureda u Republici Hrvatskoj i Programa promicanja dojenja u Republici Hrvatskoj. Prve pilotske skupine bile su u Zagrebu i Čakovcu 1995. godine.
1998. godine u Međimurju osnovano je 14 skupina s vlastitim modelom rada čiji je inicijator i voditelj patronažna sestra. Ona je srtučni koordinator rada majke-suvoditeljice, laičke osobe koja savjetovanje majke temelji na vlastirom iskustvu. Patronažna sestra obavještava majke o postojanju skupine na njihovom području. Primalje iz rodilišta upućuju majke kako i gdje potražiti pomoć u lokalnoj zajednici.
Grupe za potporu dojenju su skupine samopomoći u kojima neke majke s iskustvom u dojenju pomažu majkama bez iskustva. To je oblik organizirane postnatalne pomoći majkama. Razmjena iskustava ojačava povjerenje u vlastite sposobnosti dojenja i pomaže u savladavanju prepreka.
Grupa ima za cilj pomoći majkama koje doje informacijama, savjetima i praktičnom pomoći pri dojenju, emocionalnom potporom, pozitivnim stavom prema dojenju i iskustvom. Sastanci grupa također su važni i za trudnice koje tako mogu steći samopouzdanje i vjeru da i same mogu dojiti svoju djecu, te saznati gdje mogu potražiti pomoć i podršku. Cilj skupina je i osigurati davanje podrške dojenju, promicanje dojenja, povećanje prosječnog trajanja isključivog dojenja, povećanje prosječnog trajanja dojenja općenito, te s tim povećanje stope dojenja. Grupe svojim radom stvaraju osjećaj podrške u zajednici. Majka koja je i sama dobila savjet moći će drugima prenijeti podršku koju je dobila. Time se stvara pozitivni društveni status dojenja u zajednici.
U svijetu postoji nekoliko različitih modela skupina za potporu dojenja. Razlike proizlaze od razlike među voditeljicama – je li to zdravstvena djelatica , majka s iskustvom u dojenju ili educirana majka tj. Peer suport. Stupanj i vrsta edukacije su različiti. Edukacija može trajati od nekoliko sati do nekoliko tjedana ili mjeseci. Voditeljice moraju imati razvijene komunikacijske vještine i poželjno je imati iskustvo u dojenju.
Peer konzultanti – laici koji su educirani o dojenju i komunikacijskim vještinama, savjetuju licem u lice ili telefonski, a važno je da dolaze iz istog socijalnog miljea i sličnog etničkog podrijetla kao i majka koja traži pomoć, osoba bliska majci. Osim što pomažu majkama, oni ih i ohrabruju, ako majke trebaju medicinsku pomoć, i predstavljaju svojevrsnu poveznicu majki sa zdravstvenim sustavom, a ne njegovu konkurenciju.
Grupe mogu organizirati zdravstveni djelatnici, vladine organizacije, nevladine udruge, crkvene udruge. Postoji izazov u odnosu između laičkih i profesionalnih savjetnika. Što su bolje educirani i jedni i drugi, smanjuju se mogući sukobi i mješanje uloga svakog od njih.
Sastanci se održavaju  jednom mjesečno u stanu voditeljice, ili posebnom prostoru, u sklopu Doma zdravlja, vrtića ili slično. Važno je da taj prostor bude ugodan i siguran, prilagođen i maloj i nešto većoj djeci. Idealan broj majki je 5-10, a ako skupina naraste do 15 članica oformljuju se dvije skupine, jer je komunikacija među tolikim brojem majki otežana, te da se spriječi nepotrebna gužva i zadrži ugodna atmosfera. Trajanje sastanka je obično sat do sati pol vremena. Važno je održati kontinuitet, jer su susreti obično u cikusima. Na sastanku se obrađuju razne teme, a naglasak se stavlja na aktivno sudjelovanje majki, pod vodstvom voditeljice. U rad skupine je potrebno kontinuirano uključivati nove članice.

Dojenje je prirodan proces koji započinje s rođenjem djeteta. Svako zdravo novorođenče sposobno je da odmah po rođenju puzi po trbuhu svoje majke, traži te pronađe dojku i započne sa sisanjem (Righard 1990, Colson 2008). Spoznaja o istinskoj vrijednosti i potrebitosti dojenja unatrag nekoliko desetljeća, uvelike je promijenila praksu u rodilištima diljem svijeta. Majke i novorođenčad se ne odvajaju, a poznatih 10 koraka ka uspješnom dojenju osmišljeni su kako bi se omogućio najbolji početak hranjenja svakom novorođenčetu. Dijete po porodu koristi svih pet osjetila, iako se desteljećima smatralo da novorođenče ništa ne zna i ništa ne osjeća. Osjetila novorođenog djeteta budna su i aktivna.
Vid: Odmah po porodu dijete rado promatra majčino lice, vid mu je najoštriji na udaljenosti od 20 do 30 cm, a nakon što uspije pronaći lice majke pokušava se usredotočiti na oči. Treba napomenuti kako će navedeno izostati kod prejakog osvjetljenja, stoga bi nakon poroda jako osvjetljenje trebalo ukloniti.
Sluh: Fetus počinje slušati od 25. tjedna trudnoće. Privlače ga visoki tonovi, osobito glas vlastite majke. Razgovara li majka s djetetom pomoći će mu da poveže lice i glas. Razgovor s novorođenčetom potiče razvoj mozga, socijalni i emotivni rast. Ukoliko netom rođeno dijete plače, prestat će kada mu majka počne govoriti nježnim glasom.
Njuh: Najbolje je proučeno osjetilo i smatra se najvažnijim. Dobro je razvijeno u trenutku rođenja. Novorođenče prati miris plodove vode, te ga privlači miris dojke; ukoliko se jedna dojka opere, ono će puzati prema onoj neopranoj. Stoga se novorođenčetu kod sušenja nakon poroda ne bi trebale sušiti i ručice. Kupati ga se nikako ne bi smjelo.
Okus: Novorođenče je najsklonije okusu plodove vode i kolostruma. Liže svoje prste ukoliko nisu oprani, te puzeći spontano liže majku tražeći bradavicu što predstavlja „vježbu“ za sisanje.
Dodir: Dijete je u maternici okruženo toplinom majčina tijela i nakon poroda aktivno traži dodir s tijelom. Kontakt majke i djeteta kožom na kožu potiče razvoj imunološkog sustava te izlučivanje hormona rasta. Koncept „koža na kožu“ predstavlja iznimno važan postupak i prirodan tijek po rođenju, a donosi nebrojene koristi za dijete.
Najznačajnije prednosti kontakta „koža na kožu“: održava idealnu temperaturu djetetova tijela, smanjuje mortalitet (i kod nedonoščadi), poboljšava pH djeteta i razinu glukoze, smanjuje pojavnost infekcija. Kod majke se potiče izlučivanje oksitocina (vrhunac izlučivanja oksitocina događa se upravo u trenutku rođenja kad majka ugleda i privine svoje dijete), posljedično zbog visoke razine oksitocina dojke postaju toplije, smanjuje se majčin stres, potaknuto je dobro raspoloženje i porast samopouzdanja. Uočeno je da majke koje su tijekom prvog sata ostvarile kontakt „koža na kožu“ kasnije bolje odgovaraju na potrebe djeteta. Tijekom zlatnog sata, u kontaktu „koža na kožu“ dijete stječe idealan početak života. „Koža na kožu“ najbolja je moguća prilagodba na život izvan maternice, tu također započinje neraskidiva veza između majke i djeteta poznata pod nazivom – ljubav. Dojenje ovu povezanost čini još posebnijom, a razumijevanje djetetovih potreba lakšom. Priprema za prvi podoj u rađaonici treba uključivati cijeli niz postupaka koje osoblje mora usvojiti kako bi osiguralo savršene uvjete za prvi sat majke i djeteta. Majka mora biti odjevena u odjeću koja omogućava kontakt koža na kožu. Idealno je ako tijekom poroda nisu davani lijekovi, jer je tada dijete budnije. Valja izbjegavati aspiraciju novorođenčeta po rođenju, obzirom na to da može omesti prvi prihvat bradavice i izazvati odbijanje dojke. Djetetu valja osušiti kožu, ali ne i ručice. Dijete se stavlja potrbuške, majci između grudi ili na trbuh. Tada majku i dijete valja pokriti i utopliti, a trebaju biti u položaju u kojem mogu ostvariti kontakt s očima (licem u lice). Dojke se ne smiju brisati niti prati netom poslije poroda. Potrebno je pričekati dok dijete ne bude spremno za sisanje, pomoći mu ukoliko je to potrebno i ne odvajati majku i dijete sve dok prvi podoj nije gotov. Svi rutinski postupci trebali bi se provoditi nakon prvog podoja (vaganje, mjerenje, K vitamin i sl). Kupanje novorođenčeta treba odgoditi za 24 sata.

Zaključak
Uloga primalje u uspostavljanju dojenja je ključna, stoga njezino znanje i vještine moraju biti rezultat trajne edukacije i cjeloživotnog obrazovanja. Primalja mora usvajati nova saznanja o laktaciji i dojenju. No, nije dovoljno mnogo znati, potreban je i osobno-profesionalni angažman kako bi se ženama pomoglo u uspostavljanju i održavanju dojenja. Zadatak primalje je da se ženu iz rodilišta otpusti sa što više znanja i samopouzdanja, a kako su hospitalizacije sve kraće, primalja će je znati uputiti kome da se obrati po izlasku iz rodilišta. Uz znanje i vještinu potrebno je vladati komunikacijskim vještinama te znati aktivno slušati i izraziti empatiju. Važno je da žene znaju kako je većina problema s dojenjem rješiva te da prekidanje ili odustajanje od dojenja nije način rješavanja problema. Najčešći problemi s dojenjem mogu se spriječiti, stoga bi trebali usmjeriti djelovanje na sprečavanje, a ne samo rješavanje već nastalih problema. Od same trudnoće, pa odmah nakon poroda, majku i dijete treba pratiti i nadzirati, promatrati dojenje i komunicirati s majkom. Iskusne primalje mogu predvidjeti neke probleme kod određenih majka – dijete parova. Stoga, ženu treba pažljivo pripremiti na moguću poteškoću, te zajednički osmisliti plan njege i pokušati spriječiti nastanak većeg problema. Za rješavanje problema i komplikacija dojenja potreban je multidisciplinarni pristup i dobra suradnja primalja, medicinskih sestara (patronaža, pedijatrija), savjetnica za dojenje i liječnika (neonatolozi, ginekolozi, pedijatri). Postotak dojene djece utječe na cjeloživotno zdravlje na nacionalnoj razini te bi zaštita dojenja i pomoć kod dojenja ženama trebali biti dostupni na svim razinama zdravstvene skrbi.